Nobelovu nagradu za ekonomiju ove su godine dobili William Nordhaus i Paul Romer, američki ekonomisti koji su svoj rad posvetili “najvažnijim pitanjima našeg vremena”, kako postići dugoročno održiv ekonomski razvoj. Profesor s Yalea William Nordhaus smatra se osnivačem moderne ekonomije okoliša i gotovo 50 godina istražuje utjecaj klimatskih promjena na ekonomski rast. U javnosti mnogo poznatiji Paul Romer, kako svojim radom tako i intrigantnom osobnošću, pridonio je razumijevanju ekonomskog rasta utemeljenog na inovacijama i tehnologiji.

Premda na prvi pogled ne djeluju kao prirodan tandem, Švedska kraljevska akademija znanosti smatra da su obojica integrirala inovacije u rast te da su unaprijedila način na koji njihova profesija razmišlja o kompleksnim i važnim sustavima. “Njihova istraživanja su značajno proširila područje ekonomske analize, stvarajući modele koji objašnjavaju interakciju tržišne ekonomije s prirodom i znanjem”, objasnili su iz Akademije. Oglasili su se i brojni kolege ekonomisti, koji odavanje priznanja dvojici ekonomista smatraju potpuno zasluženim.

Zeleno računovodstvo

U suradnji s Jamesom Tobinom, Nordhaus je još 1972. objavio rad “Je li rast zastario” i s njim je otvorio pitanje održivosti razvoja. Od tada ga se povezuje s konceptima “zelenog računovodstva”, a istraživao je i utjecaj klimatskih promjena na globalnu poljoprivredu. Njegov dinamički integrirani klimatsko-ekonomski model pionirski je pokušaj razvoja generalnog pristupa mjerenja troška klimatskih promjena ili odnosa degradacije okoliša i ekonomskog rasta. Ponudio je i odgovor kako se suočiti s posljedicama zagađivanja okoliša; Nordhaus je rani zagovornik uvođenja poreza na ugljik, odnosno oporezivanja industrija koje koriste fosilna goriva. Priznanje i podsjećanje na njegov rad stiglo je u vrlo prigodnom trenutku, istoga dana kada su znanstvenici UN-a upozorili na kobne posljedice klimatskih promjena i urgentnost poduzimanja adekvatnih mjera.

Na studiranje ekonomije, kako je sam priznao, Romera je potaknuo jedan graf, onaj koji pokazuje rast engleskog BDP-a od 1270. godine. Nakon višestoljetne stagnacije, BDP je u kratkom razdoblju eksplodirao i u proteklom stoljeću uvećan je pet puta. Na najvažnije pitanje makroekonomije početkom devedesetih godina, zašto neke zemlje uspijevaju rasti brže, a druge ne, Romer je ponudio odgovor koji ukazuje na važnost tehnoloških promjena. U radu “Endogenous Technical Change” koji je osnova za Nobelovu nagradu, navodi kako se promjena, rast i produktivnost događaju kao rezultat specifičnih napora vlada ili privatne industrije, a ne kroz neobjašnjive vanjske faktore. Njegov rad objavljen početkom devedesetih postao je osnova tzv. teorije endogenog rasta, koja se bavi istraživanjem regulativa i politika koje potiču nove ideje i dugoročni prosperitet.

Važnost tehnoloških promjena uviđali su i do tada prevladavajući modeli rasta, ali nedostajalo im je uvjerljivo objašnjenje pojave novih ideja te kakva je njihova interakcija s drugim tržišnim aktivnostima. Kako je Romer objasnio, nove ideje nastaju tako što kompanije ulažu novac u fizički kapital, u istraživanje i razvoj, stvarajući tako znanje koje se prelijeva na ostatak ekonomije. Nove ideje generira tržište, a brzina kojom to radi ovisi o drugim faktorima, kao što su potpora države za istraživanje i razvoj ili zaštita intelektualnog vlasništva. To ujedno znači da najbolje rezultate mogu očekivati one zemlje čije institucije ulažu u fizički i ljudski kapital.

Za razliku od klasične ekonomije koja smatra da profit ostvaruju oni koji imaju faktore proizvodnje, rad i kapital, Romer navodi da je u svijetu ideja drugačije: profitiraju svi. Štoviše, ideja postaje vrednija što je više ljudi koristi. Njihova nekompetitivna priroda znači da se mogu koristiti beskonačno. Pritom oni koji dođu s novom idejom mogu uhvatiti samo dio koristi jer je drugi ubrzo kopiraju, koriste i dalje razvijaju. Tako, za razliku od fizičkog kapitala, koji je podložan zakonu padajućih prihoda, akumulirane ideje guraju rast i on može biti dugoročno održiv.

“Što više znamo, jednostavnije postaje otkrivati”, rekao je Romer. Prema njegovu mišljenju, svaka generacija je uvidjela ograničenje rastu koje nameću nedovoljni resursi i neželjeni prateći efekti ako nisu otkriveni nove ideje ili recepti. “I svaka je generacija podcijenila potencijale za pronalazak novih ideja i recepata”.

S druge strane, inovacije i tehnologija oblikuju ekonomiju ideja i tako se stvara multiplikativni efekt. Dok se, primjerice, u industrijsko doba monopol smatrao štetnim, u ekonomiji ideja dobio je drugačiju ulogu, što pokazuju primjeri Googlea i Facebooka. Utoliko Romerov rad, ocjenjuje se, ujedno predstavlja pomak s materijalnih vrijednosti industrijskog doba prema vrijednosti ideja i iskustvu proizvoda.

No, iako se endogeni model rasta smatrao kritičnim korakom prema razumijevanju obrasca ekonomskog rasta, Economist ocjenjuje da ipak nije u potpunosti ispunio očekivanja. Na neodgovorena pitanja, poput što priječi da se korisno i široko dostupno znanje pretvori u opći prosperitet te zašto je širenje znanja ili njegovo pretvaranje u rast u jednom kontekstu moguće, a u drugom ne, očekuje se, pozabavit će se neki novi istraživači.

Osim po svojem doprinosu razumijevanja ekonomskog rasta, Romer se okušao i u brojnim drugim područjima. Najviše pažnje izazvao je početkom ove godine kada je naprasno napustio mjesto glavnog ekonomista Svjetske banke, samo 15 mjeseci nakon što je preuzeo tu dužnost. Oni koji su ga bolje poznavali, međutim, nisu baš bili iznenađeni, s obzirom na to da je riječ o neortodoksnom misliocu, koji ima mnogo kompleksniji pogled na ekonomski razvoj od onog koji promiču međunarodne organizacije. Među ostalim, s kolegama u Svjetskoj banci razišao se jer je smatrao da u svojim izvješćima koriste nedosljednu metodologiju, primjerice, da su u izradi izvješća “Doing Business” Čile iz političkih razloga gurnuli prema dolje. Smetao mu je i jezik koji koriste, osobito prečesto korištenje veznika “i” koji dopušta osobne poruke i političko poentiranje. Pritom Romer nije štedio ni druge kolege ekonomiste: kritizirao ih je zbog sve veće sklonosti “opskurnoj prozi”, jednadžbama koje je teško slijediti, ističući da tako izbjegavaju nadziranje vlastite konzistentnosti. Ako je cilj ekonomije da pomaže društvu, istraživači, tvrdi Romer, trebaju postaviti argumente koji su dovoljno jasni da ih se razumije, testira i opovrgne.

Na kraju, pridavanje važnosti kvaliteti institucija i širenju inovacija Romera je odvelo prema još jednom području, urbanim sredinama koje su središta kreiranja i transmisije ideja. Tako je nastala i radikalna ideja o ekonomskom razvoju u čijem su središtu “unajmljeni gradovi (“charter cities”). Siromašne zemlje, rekao je, trebale bi stvoriti nove gradove i dati im slobodu da eksperimentiraju s odvažnim ekonomskim i političkim reformama. Ti novi gradovi mogli bi slijediti model Hong Konga i Shenzhena, koji ne samo da su sami postali značajni nego su i ostatku kineske ekonomije pokazali koristi ekonomskih reformi.

Govoreći o tome kako je Hong Kong pomogao razviti kinesku ekonomiju, Romer navodi: “U nekom smislu, Britanija je nenamjerno, svojim akcijama u Hong Kongu, učinila više na smanjenju siromaštva u svijetu od svih programa pomoći koji su poduzeti u prošlom stoljeću”. Za svoju ideju unajmljenih gradova Romer je pokušao zainteresirati vlade pojedinih zemalja, ali nije baš bio uspješan. Iza njega je jedan neuspjeli projekt s vlastima u Hondurasu.

Važna volja za promjenama

Bez obzira na njihov širi angažman, posebnom zaslugom dvojice ovogodišnjih nobelovaca ipak se smatra njihovo neizravno obraćanje nositeljima političkih odluka koji svojim ekonomskih odlukama mogu doista napraviti ključnu razliku za životni standard ljudi. Alan Paić, viši analitičar za područje znanosti i tehnologije u OECD-u, objašnjava kako nam Romer govori da je gospodarski rast više uvjetovan unutarnjim silama nego vanjskim uvjetima.

- Zemlje koje se brže razvijaju čine to kroz samosvjesni razvoj zasnovan na ulaganjima u ljudski kapital, inovacije i znanje. Također, Romer nam kaže da javne politike imaju utjecaj na taj razvoj, što znači da u zemlji mora postojati volja za takvim promjenama i da se one mogu realizirati ako za to postoji javni konsenzus - objašnjava Paić, koji je 2013. godine, kao voditelj Investicijske povelje OECD-a za jugoistočnu Europu, i sam bio uključen u potrazi za načinom na koji bi Hrvatska što bolje iskoristila raspoložive potencijale. Što govori njegovo iskustvo o tome koliko se u Hrvatskoj prepoznaje važnost inovacija i tehnologije za razvoj ekonomije?

Svakoj od sedam zemalja jugoistočne Europe OECD je ponudio niz programa i one su izabrale ono što smatraju da im je najpotrebnije. Hrvatska se odlučila za inovacijsku strategiju. Tako je ekipa Investicijske povelje podržala izradu Nacionalne inovacijske strategije 2013. - 2020., koja je trebala biti važan preduvjet izgradnje konkurentnijeg gospodarstva. Izradu Strategije predvodili su Ministarstvo gospodarstva i MZOS, ali je uključivala stotinjak dionika iz svih resornih ministarstava, državnih agencija, predstavnika gospodarstva te akademske zajednice. Trebala je biti prezentirana sredinom 2013.

Silom prilika, objašnjava Paić, zbog vrlo dugog i mukotrpnog procesa usuglašavanja, Strategija za poticanje inovacija 2013. - 2020. postala je strategija 2014. - 2020. Usvojena je u prosincu 2014. da ne bi postala strategija 2015. - 2020. Uglavnom, problem je bilo usuglašavanje o osnivanju Inovacijskog vijeća, a koje je na kraju dospjelo pod nadležnost Ministarstva gospodarstva.

- Je li Vijeće ikad uspostavljeno, meni nije poznato, ali ako je locirano pod samo jednim ministarstvom, nije jasno kako bi ono moglo provesti svoju funkciju koordinacije i arbitraže među ministarstvima. Zato je naša preporuka bila da se Vijeće locira pod upravom premijera, ali za to u tadašnjoj Vladi nije bilo volje - objašnjava Paić. U intervjuu Jutarnjem listu Paić je početkom 2013. godine i rekao da je možda najvažnije poboljšati upravljanje nacionalnim inovacijskim sustavom.

- Za to treba osnovati Vijeće za inovacijsku politiku na visokoj razini, pod predsjedanjem premijera, koje redovito okuplja predstavnike svih resornih ministarstava i koje bi redovito usklađivalo rad ministarstava - rekao je Paić, dodavši da su inovacije tema koju ne može u cijelosti voditi samo jedno ministarstvo. No, profil svih dosadašnjih hrvatskih premijera je takav da ne pokazuju osobit interes za tehnologiju, ne poklanjaju neku pozornost osobama i institucijama koji bi “ideje i recepte” mogli transferirati u više stope rasta.

Teško savladivi izazovi

Prema najnovijem istraživanju OECD-a, od 36 razvijenih zemalja koje čine tu organizaciju, njih 89 posto ima Vijeće za inovacijsku politiku, a u 74 posto slučajeva baš to tijelo određuje strateške smjernice u pogledu inovacija. Unatoč tome, Paić ističe da je u Hrvatskoj ipak bilo nekih uspjeha. Primjerice, 2015. godine pokrenut je projekt za podržavanje društveno korisnih inovacija s četiri ministarstva i unutar njega je održan prvi natječaj za društveno korisne inovacije u Hrvatskoj. Na natječaj se prijavilo ukupno 30 konzorcija u kojima su sudjelovale tvrtke, civilno društvo, znanstvenici i državna uprava. Jedan od pobjedničkih timova kasnije je doživio međunarodni uspjeh sa Wi-Fi ruterom za izbjeglice.

OECD je razvio i cijeli okvir politika koje su se mogle implementirati da bi ovakve inovacije mogle trajno zaživjeti. Taj se okvir sastojao od četiri stupa, među kojima su razvoj ljudskog kapitala kroz specifičnu edukaciju za društveno korisne inovacije, kako za poduzetnike tako i za državnu upravu, te razvoj infrastrukture: specifičnih inkubatora za društveno korisne inovacije. - Na žalost, koliko sam upoznat, ovaj okvir se nije dalje razrađivao niti koristio - govori Paić. Na kraju, može se zaključiti kako samim time što su se odlučile za izradu strategije za poticanje inovacija, hrvatske institucije prepoznaju njihovu važnost za razvoj, ali organizacija i provedba, kao što je slučaj u toliko mnogo područja, teško su savladivi izazovi.

 

(izvor: jutarnji)